Najpogubnija čovjekova osobina jeste njegova sposobnost da se na sve navikne i na sve ogugla. I odavno sam i ja na to trebao oguglati, ali me iznova i iznova poražava činjenica da čovjek nikada nešto neće tako ozbiljno shvatiti kao prvi put. I nikada mu ništa neće značiti kao prvi put.

Dobro, to je i nekako logično. Romani su napisani, pjesme otpjevane i filmovi snimljeni o tome kako prvi put mora malo da boli. Kako se prvog puta sjećaš i kako je sve kasnije manje ili više uspjela repriza.

Tako smo i mi prisustvovali reprizi odluke Javnog televizijskog servisa, odnosno BHT-a, da ni naredne godine, kao što nismo ni ove, ne učestvujemo na Eurosongu. I nikom ništa. Navikli mi na to pa izostale prozivke, ponude da se preuzme organizacija, optužbe…Sve ono čega je prije samo godinu dana bilo u izobilju.

A sve to je izostalo zato što smo ovaj put bili pripremljeni. I to najmanje dvostruko. Prvo jednogodišnje iskustvo apstiniranja od Eurosonga pokazalo je da se ništa epohalno i drastično nije desilo. Ne znam, doduše, jesmo li tih 300.000,00 KM koliko smo obično trošili da se tamo pojavimo ovaj put pametnije iskoristili, ali znam da ih nismo bacili na ovu subotnju televizijsku zabavu koja je odavno izgubila osnovne razloge svoga postojanja. A ni taj Eurosong nije bio ni bolji ni gori bez nas i zbog nas.

A druga, jednako važna priprema izvršena je nakon što su naši susjedi Hrvatska, a zatim i Srbija odlučili da ni oni ove godine ne šalju svoje predstavnike na Eurosong. Neko bi mogao sad da cinično primjeti kako smo se mi uvijek i u svemu (a pogotovo u lošim stvarima) ugledali na komšije. Samo što bi se tu malo preračunao. Oni su se ugledali na nas. Jer mi smo ti koji smo prije godinu dana rekli istorijsko „Ne“ i Evropi i njenim lakim notama. Da znate gospodo iz Evrope da kod nas ništa više nije lako pa ni note.

I odustali smo u posljednji čas. Jer prijetila je realna opasnost da pobijedimo neke od narednih godina. A onda tek da vidiš belaja, kukla ti majka. Hajde što bi morali dodatno da se zadužimo kod prvog Drakulinog rođaka MMF—a, nego kako bi to sve izgledalo. Kako bi se postigao konsenzus na državnom nivou gdje da se održi završno takmičenje? U kojem gradu, kojem entitetu i kojem kantonu.

A znajući za našu sklonost ka neracionalnim, nelogičnim i neprovodivim rješenjima ne bi me čudilo da, recimo, kompromisno instrumentalni uvod izvodimo u Brčko distriktu, prvu strofu iz Banja Luke, a refren iz Sarajeva. Druga strofa bi, logično, išla iz Širokog Brijega, da bi onda izvođači bivali teleportirani u Sarajevo da izvedu drugi refren. Zašto dva puta u Sarajevo, pitate se vi? E isto bi se pitali i oni državni poslanici kojima je Sarajevo nešto kao nužno zlo i ovaj koncept bi pao u vodu ili bi u vodu pao običaj da se u pjesmi bar dva puta ponovi refren ili bi svaka strofa takođe išla po dva puta. Ali ni to nije rješenje. Gdje su tu Sejdić i Finci? Neće oni valjda pjevati prateće vokale. Taman posla.

Znam ja, sad će mnogi reći da te opasnosti nema jer nema šanse da pobjedimo na Eurosongu čak i kad bismo učestvovali tamo. Nažalost ima pa čak i kad ne učestvujemo. Pa zar vam nije nimalo sumnjivo da u posljednjih petnaest godina Eurosong kruži po istoku od Turske, Srbije i Grčke, preko Pribaltika, Rusije i Ukrajine pa sve do Azerbejdžana uz povremenu asistenciju bogatih Skandinavaca. Pametna Evropa na vrijeme je skontala da ovu igranku uvali levatima s istoka koji se još pale na pobjedu na „Pjesmi Evrovizije“.

Zato su sad najebali Crnogorci. Odustali mi, odustali Hrvati, odustali Srbi. Ja šta će dvanaestica da pokupe. Nekadašnja Jugoslavija neće imati baš mnogo izbora kome da se prikloni. A da kome no Sergeju Ćetkoviću. I ja sad pomišljam kako je i nedavna gej parada u Podgorici i na Crnogorskom primorju tek generalna proba za glavnu gej zabavu zvanu „Pjesma Evrovizije“, koja bi, ničim izazvana 2015.godine mogla završiti u Crnoj Gori.

Zapravo čini mi se da je „završiti“ ključna riječ. Sve više se čini kako je format Eurosonga potrošen, prevaziđen i izvitoperen do krajnjih granica perverzije tako da smo od manifestacije koja je pretendovala da predstavi na jednom mjestu najljepše pjesme Evrope dobili najobičniji reality show u kojem je sve važnije od pjesme. I to ćemo takvu kvalifikaciju upotrijebiti ako smo blagonakloni. To zapravo ponajviše liči na izbor za miss u Pripizdićima Donjim, gdje se jadne djevojke mrznu među gajbama i goveđim polutkama dok čekaju da gazda zaključi da su gosti već dovoljno najeli i napili i dovoljno istrošili, te da ih oko pola tri pusti na pistu.

I zato ako ikad ponovo odlučimo da učestvujemo na Eurosongu onda neka to bude u skladu sa preporukom Brane Jakubovića iz „Dubioze kolektiv“. Naime, gostujući u jednoj televizijskoj emisiji gdje smo se obojica našli, na moj prijedlog da nas oni predstavljaju sa svojom pjesmom „Eurosong“ on je iznio još genijalniji, da ne kažem genitalniji prijedlog.

Rekao je, naime, da nema ništa protiv toga, ali da želi da nastupe potpuno goli, uz obaveznu i golim okom vidljivu erekciju, da svaki u rukama ima zvjezdice evropske unije, ali sa rupom u sredini. I na kraju da te zvjezdice nanižu tamo gdje već očekujete da ih nanižu. Pa da onda ne moramo k’o fukara da odustajemo zato što nemamo para. Onda će nam kao pravim mangupima na vjeke vjekova zabraniti učešće na Eurosongu, kao što su Fati i Muji zabranili ulazak u Mercator. Ali to je već tema jednog drugog vica.