Prvo o nečemu ne pišeš nikako, a onda ti to postane glavna tema. Mimo tvoje i volje i želje. Početkom sedmice u kojoj se obilježava sjećanje na genocid u Srebrenici u tom mjestu su se okupili mladi ambasadori pri OSCE-u iz osam zemalja svijeta. I slučajno, ali vrlo simbolično među njima su se našli mladi ambasadori iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Na press konferenciji bosanskohercegovački predstavnik je upitan zašto nisu obišli i mjesta stradanja srpskog stanovništva. Protumačio je to kao provokaciju i lucidno odgovorio kako oni jesu na mjestu najvećeg srpskog poraza – u Potočarima. Ja bih na njegovom mjestu bio možda konkretniji nazvavši to mjestom srpskog stradanja jer tu jeste stradao obraz i dobar dio dotadašnje istorije. Kada je to objavio na svom facebook profilu reagovala je mlada ambasadorica iz Srbije tvrdnjom kako je pitanje posve legitimno i razvila se duga, ali moram priznati i vrlo civilizovana rasprava u kojoj sam i sam uzeo učešća.

I u pravu je srbijanska mlada ambasadorica. Apsolutno je to legitimno pitanje u smislu da je svaka pojedinačna tragedija za osobu koja je doživi najveća moguća. Ali sa druge strane hajde da napravimo neke istorijske paralele. Rusi su činili zločine gazeći kroz Njemačku, saveznici su Drezden sravnili sa zemljom, ali Aushwitz je ipak bio definitivni poraz svega ljudskog i nikada niko nije pokušao ove zločine da stavi u istu ravan sa zloglasnim logorima smrti. Svako ko ima ugradjeno ono dugme za fine tuninig uočit će tu razliku. A pitanje je, po meni provokativno, zato što pokušava jedan zločin umanjiti drugim. Kao da je stradanje Bošnjaka u Potočarima manje zbog stradanja Srba u Bratuncu ili bilo gdje drugo. Naprotiv. Samo multipliciraju jedan drugi. A ja bih zaista volio da su obišli i mjesta stradanja srpskog stanovništva. Ne bih da se igram brojkama, ali mislim da bi “odokativnom” metodom neke stvari bile puno jasnije. I sam sebi zamjeram što uopšte pišem o Potočarima. To su mjesta na kojima čovjek mora ostati nijem.

Da budem posve precizan takodje bi mi smetalo da se nalazim na mjestu stradanja civila srpske nacionalnosti, a da me neki nadobudni novinar upita zašto nisam obišao stratišta bošnjačkog stanovništva. To je politizacija žrtava i u najmanju ruku nepristojno i nehigijenski. Zamislite sada to na privatnom nivou. Odete na sahranu nekoga ko je ubijen. A onda vam dodje novinar i ne želi da priča o ubijenom jer ga ni ne zanima nego vas pita zašto niste na nekoj drugoj sahrani. Novinar koji je postavio takvo pitanje uvrijedio me je prije na profesionalnoj nego na nacionalnoj osnovi. Naime, novinar sam po struci i uvijek se ružno osjećam kad novinari ne uspjevaju da se izdignu iznad zvaničnog tretmana stvarnosti proklamovanog od strane političkih elita.

Niko ne govori o brojanju žrtava, ali neki zločini naprosto nadilaze druge. U Vojvodini je tokom 1945 – 1946 izvršen strašan progon i zločini nad pripadnicima njemačke manjine. Progon o kojem se malo zna i malo govori. Ali ma koliko to bilo strašno može li se porediti sa zločinom u Kragujevcu i streljanjem učenika izvedenih iz školskih klupa? Nadam se da mladom kolegi koji je postavio pitanje sa početka teksta, stvari postaju jasnije kad ih demonstriram na takvom primjeru. Zamislite sada njemačkog novinara koji u Šumaricama postavi pitanje “Zašto niste obišli stratišta folksdeutchera u Banatu?”.

Evo zaboravimo na trenutak ko je uradio i šta je uradio. Samo na trenutak učinimo nezamislivo i zaboravimo to diskusije radi. Zamislimo da imamo različite zločine izvan konteksta u nekom društvenom vakuumu. I ako pristanemo na tezu (koja jako lijepo zvuči) da ako si ubio jednog čovjeka kao da si ubio cijeli svijet onda dolazimo do pretpostavke da postoji apsolutna vrijednost ubistva koja je bezgranična, a bezgranično ostaje bezgranično ma koliko ga puta ponavljao. I onda tragom takve teze postaje svejedno jesi li ubio jednog čovjeka ili 7.000 ili 11.000.000 jer si već onim prvim ubistvom dostigao tu apsolutnu vrijednost zla i dalje se kao ne računa. I šta onda imamo? Imamo tezu po kojoj je zločin ljubomornog muža nad švalerom jednak Srebrenici. Tezu po kojoj je neko ko je prouzrokovao saobraćajnu nesreću sa tragičnim posljedicama po zlu jednak Aušvicu. Nesavjestan doktor se izjednačava sa streljanjem đaka u Kragujevcu. Zamislite se malo nad tim. Ne postoji apsolutna veličina zla. Kad ubiješ jednog čovjeka ubio si jednog čovjeka. A kad ih ubiješ 7.000 to je 7.000 puta gori zločin. I zato ovo nije nacionalna priča ili priča o nacijama. Sve koji drugačije misle pozivam da posjete Potočare. I očistite um od predrasuda. Otiđite tamo i dozvolite da vas kao čovjeka pogodi veličina tog stradanja. A nakon toga obiđite bilo koje drugo stratište u Bosni i Hercegovini (a na žalost ima ih) i budite pošteni prema sebi. Sve će vam se samo kazati. I ukazati. Bolno je i poražavajuće spoznati da su ljudi oko nas spremniji da osude pominjanje zla koje se desilo nego samu činjenicu da se zlo desilo.