Život ima tu čudnu sklonost da pravi krugove. Mi ih nekad prepoznamo, a nekad prođu pored nas neprimjećeni, a važni. Kada sam, početkom godine, saznao dobro čuvanu tajnu da će četiri pjevača „Ambasadora“ otpjevati pjesmu o novootvorenoj trebevičkoj žičari prvo što sam se pitao bilo je „Kako neko može praviti pjesmu o žičari“.

Ako se zoveš Zlatan Fazlić Fazla i ako ti je Bog dao talenta za sklapanje stihova i muzike kao njemu onda možeš pisati o bili čemu, a da to ne ispadne ni banalno ni potrošeno ni tezgaroški. Zato što Fazla kada piše on uvijek piše o lijepim trenucima našeg zajedničkog sjećanja. A i žičara tamo spada, zar ne?

I kada napravi pjesmu o žičari koja vodi ka Trebeviću on, posve neočekivano i posve logično ne postavlja priču da sada možemo mi da dođemo do Trebevića nego da Trebević sada može doći nama. Da se može ponovo spsutiti u grad.

I tu dolazimo do onih krugova. I prisjetimo se one davne pjesme koju je pjevao Vedo Hamšić početkom šezdesetih i u kojoj „Četiri mladića idu s Trebevića“. One koju je, sasvim namjerno, četrdeset godina nakon Vede otpjevao baš Fazla.

A sada dva mladića i dvije djevojke, s Trebevićem pod rukom, nasmijani i tako naši i tako posebni, u ovaj grad donose taj dašak nekih prošlih vremena. Nekih prošlih vremena koja, eto, postaju neka buduća vremena.

Pjesmu su predstavili pod imenom „Ambasadori“. I to i jeste i nije tačno. Jeste utoliko što su oni definitivno obilježili „Ambasadore“ i što su „Ambasadori“ obilježili njih. Nije zato što tu nedostaje čitava kolona ljudi koji su prošli kroz „Ambasadore“ i koji su važni za priču o „Ambasadorima“. Prije svega Slobodan Vujović, lider i ključni autor te grupe. I čovjek koji nije imao ništa protiv da ovaj projekat, čak i bez njega, ide pod firmom „Ambasadori“.

Samo oni koji su se bavili pjevanjem kao profesijom znaju kako je komplikovano u jednoj pjesmi uklopiti četiri vodeća glasa od kojih su dva muška, a dva ženska. Ali „Trebević“ nije ni zamišljen kao pjesma za dokazivanje njihovih pjevačkih sposobnosti. Odavno to njima više ne treba. Ovo je jedna od onih situacija u kojoj glas stavljaš u funkciju pjesme i više se trudiš da preneseš emociju nego što nastojiš da pjevajući dosegneš vrhove Trebevića. A i što bi, kad se on već spustio u grad.

Zanimljivo je da se nikad nisu na ovakav način skupili. Znali su jedni drugima pjevati prateće vokale, ali da ih sve četvero podijeli ravnopravno mikrofon do sada nisu imali priliku. Ovo je prvi put da Zdravko Čolić dijeli pjevačke dionice sa drugim izvođačima. Hajde da ne računamo ona dva „nazovi dueta“ sa Goranom Bregovićem. Ovo je pjesma koja nakon dugo godina Ismetu Dervoz vraća u njeno prirodno okruženje, za mikrofon. Ovo je pjesma koja pokazuje koliko su njih četvoro kao pjevači različiti, a koliko svako svojom bojom glasa i načinom interpretacije doprinosi pjesmi.

A ako mene pitate šta je za mene najveći uspijeh ove pjesme onda se on ogleda u tome što je utišala ružne komentare prisutne na društvenim mrežama od trenutka kad je objavljeno da se radi ova pjesma sa ovom ekipom.

Ponekad čak i oni najcrnji i najredovniji hejteri osjete kako postoje stvari koje je nepristojno blatiti. Zato što postoje pjesme tako čiste da znaju kako i u njihovim sasušenim srcima naći ono mjesto na kojem još uvijek mogu osjetiti da kuca. I zato se više ne bave besmislenim i potpuno pogrešnim podacima o tome kako je ova pjesma koštala 200.000 maraka. Znam da ljudi koji stoje iza ove pjesme ne vole da se priča o tome, ali je pjesma i napisana i otpjevana apsolutno besplatno. Jedini troškovi bili su troškovi studija, a to je, daleko daleko ispod fantastičnih brojki koje su pominjane.

A šta brojke uopšte imaju da traže u priči o tome kako nam u lijepo aprilsko jutro jedna planina dolazi na kafu. Trebević se opet spustio u grad. Dočekajmo ga onako kako znamo.