Petak na subotu – Priča o Minji i Kemalu

Ovi današnji mladi lavovi (i lavice bezbeli) ne mogu povjerovati da smo mi nekada imali samo jedan televizijski kanal i kolika je radost bila kada je krenuo i onaj drugi, nešto malo opušteniji. Taman toliko da naruši monolitnost dotadašnje televizijske socrealističke konfekcijske produkcije. Ali nisam ni ja u ta doba i u njihovim godinama mogao vjerovati da će se desiti za mog života da čovjek nosi telefon sa sobom kuda god krene. Tako ispada da smo nekako kvit.

Zašto vam ovo sve pričam? Zbog jedne televizijske emisije s prvog programa koju nisam propuštao. Zahvaljujući tadašnjim okolnostima. Već pomenuti podatak da smo imali samo jedan program imao je i svojih prednosti ma koliko to nevjerovatno iz ove perspektive djelovalo. Danas pater familias uzurpira daljinski i diktira ukus cijeloj familiji. Istini za volju danas svako od ukućana ima svoj vlastiti ekran u koji bulji pa takvu uzurpaciju vlasti uglavnom toleriraju.

U moj vakat, taj nekadašnji vakat, i djeca su dolazila na svoje, naprosto zato što ni odrasli nisu imali previše izbora. Bio je to klasični binarni kod. Nula kad je televizor ugašen ili jedinica kad i nema potrebe za daljinskim jer nemaš na koji program prebaciti, ako ti se ne sviđa ono što ti se nudi. A da, bila je i ona međufaza kad upališ stabilizator i čekaš da se “podigne sistem” i tv prijemnik profunkcioniše uz sve one bljeskove dok se slika na ekranu štucavo povećava.

Uglavnom čitav ovaj uvod napravim da vam kažem da sam gledao “Muzički tobogan”. Dobro, plaćao sam to gledanjem u kontinuitetu i onoga što je slijedilo, armijski sponzorirane “Dozvolite da se obratimo” i agrarne “Znanje imanje”. Ali kao što znamo poslije svakog pravog zadovoljstva slijedi i malo mamurluka. E, taj “Muzički tobogan” bio je, za to vrijeme, program osvježenja. I znam da se nije dopadao mom starom, a pogotovo mu se nije dopadao lik koji je vodio tu prevratnički šarenu emisiju – Minja Subota. Biće da se baš zbog toga meni sviđao.

I uvijek mi je bilo nejasno kako to da neko ko se preziva Subota vodi emisiju u nedjelju. Sad sam samo dobio dodatni upitnik iznad glave činjenicom da je Subota otišao u petak. A bio je od onih petarpanovskih likova za koje naprosto ne možete povjerovati da stare i umiru kao ostatak planete. A i stare i umiru. I onda kad stigne vijest o njihovoj smrti čovjek se osjeti prevarenim. Onako kao što smo se osjećali kada smo počeli da prepoznajemo pukotine na fasadi Deda Mraza i sve više ispod te maske prepoznajemo komšiju iz prizemlja. Tako mi je ovog petka neko ukrao i zapalio još jednu iluziju, otevši nama svima Minju Subotu.

Samo nisam ja zbog njega otišao u novinarstvo. Otišao sam zbog nekih drugih, brzorijekih likova, nekih sportskih reportera i tada pomislio “i tata bi, sine”. I onda se bog nasmijao na moje planove. Ali blagonaklono, pa iako sam završio u nekoj posve drugoj oblasti ipak sam završio u novinarstvu. Uglavnom se tješim da su i Kemo Monteno i Davorin Popović i Dino Dervišhalidović i Henda prvo htjeli u sport pa onda su završili u muzici. Pa, eto i ja, na svoj novinarski način.

Tokom tih skoro četrdeset novinarskih godina sretao sam mnoštvo ljudi koji su me oblikovali. I onih koji su u meni izazivali želju da budem poput njih i onih koji su u meni budili strah da ne postanem poput njih. A jedan od onih prvih je svakako bio i Kemal Kurspahić. Novinarčina o čijoj smrti je do mene stigla vijest svega nekoliko sati nakon one o smrti Minje Subote.

Umro je moj nekadašnji glavni urednik u “Oslobođenju”. Ne znam kako su ga drugi doživljavali, ali za mene je uvijek bio simbol novinarske profesije i novinar kakav bih volio biti. Mada, ne vjerujem da ću ikada dobaciti do tog nivoa gospodstva i odmjerenosti u ovoj našoj profesiji, tog nivoa kakav nam je demonstrirao Kemal Kuspahić. Ali zato jesam jako puno naučio od njega i beskrajno mu hvala na tome.

Kada sam ja stigao u “Oslobođenje” on je već bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika ili je to postao par godina nakon toga, e to ću vam slagati. Što je više sjećanja to ih je teže baš posve ispravno hronološki poredati. Znam sigurno da sam već bio tamo kada je on postao glavni i odgovorni urednik. On je već bio novinarsko polubožanstvo, a ja tek klinac koji traži svoje mjesto u društvu pravih i ozbiljnih novinara. I posve je prirodno da mi ni na pamet nije padalo da je on takav uopšte registrovao moje postojanje među brojnim uposlenicima giganta kakav je “Oslobođenje”.

Znao je. I registrovao je. I biće da je i to jedan od razloga što je bio takav kakav je bio. Za mene uvijek veliki. Prvi put mi je postalo jasno da zna za mene kada je u “Oslobođenje” došla neka delegacija. I pozovu mene kod glavnog i odgovornog. Bio je to prvi moj posjet tom kabinetu. Vrtim ja po glavi sve nedavno objavljene tekstove ispod kojih sam se potpisao i ne mogu da se sjetim da sam baš nešto gadno zasrao da idem na vrh piramide moći.

Uđem ja tamo, masa nekih kravata se okrene prema meni, a meni nešto kilavo došlo. Izvadi me Kemo i predstavi me kako ne bi predstavio najveću novinarsku vedetu. Nahvali on mene i kaže da su novinari u “Oslobođenju” i brzi i kreativni i pozove prisutne da mi daju bilo koju nasumičnu temu i da ću im donijeti gotov tekst od dvije kartice u roku od dvadeset minuta. Uputi mi pogled koji je trebao biti i pitanje i ohrabrenje. A znao je ohrabriti čovjeka pa sam se u tom trenutku i ja, koji nikada ne znam raditi pod pritiskom, osjetio hrabrijim nego inače i vratio se za petnaest minuta sa sasvim pristojnim tekstom. Nikad ga nisam pitao šta je htio tim postići, a nije ni da sam imao neke posebne prilike.

I tako prođe jedan petak sa kraja ljeta. Sav zaliven. I kišom i ovim vijestima o odlasku ljudi koji su me oblikovali. Svaki na svoj način. I bez svijesti o tom uticaju. A možda sada samo zbog svog vlastitog stanja nešto lakše pustim suzu i ozbiljnije doživljavam taj koncept konačnosti. I još me zovnu sa “Hayata” da govorim o Kemalu Montenu. Tako stignem do kraja ove priče i pomislim kako se nešto previše družim sa mrtvima. Ili samo treniram.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s