Kad može Schmidt mogu i ja. Samo što se njegova pika, a moja se ne pika. Što ne znači automatski da je moja verzija nužno i gluplja. Lijepo zvuči ona parola jedan čovjek – jedan glas. Ali nije baš realna, a nije nešto ni efikasna ako želimo da se vratimo suštinskoj demokratiji. Prihvatam ja svačiji strah od majorizacije, a svako je negdje u ovoj zemlji u opasnosti da bude majoriziran. Nema ga ko će baš na svakom pedlju biti barem u relativnoj, ako već ne i u stvarnoj većini. i onda dolazimo do toga da baš svakoga od nas treba nekako zaštititi da bismo dobili mogućnost da imamo predstavnike kakve želimo i kakve, na kraju krajeva i zaslužujemo.

I koja je tvoja formula Amire, ako nije “jedan čovjek – jedan glas”? Vrlo slična na prvu, ali suštinski posve suprotna. Ja sam za varijantu “jedan glas – jedan čovjek”. Šta to konkretno znači? Pa znači da napravimo izbore u kojima nemamo komplikovane procedure, da izbjegnemo partokratiju i priglupe zastupnike, poslanike i delegate čiji je jedini kvalitet da ne postavljaju suvišna pitanja kad vođa iz stranačke centrale poruči kako treba glasati. Ne znam kako danas, ali dobro se sjećam za koga se u moje vrijeme u raji govorilo da je “delegat”. A vjerujem da se i mnogi drugi sjećaju. Dakle nije to nikakva novina ovih poratnih vremena.

Zamislite nezamislivo. Dođete na izbore. Dobijete one odštampane čaršafe i olovku i krenete da zaokružujete. i završite to u četiri poteza pomenutom olovkom. I zaokružite jedno ime za predsjedništvo, jedno za kantonalnu skupštinu, jedno za federalni parlament i jedno za državni parlament. I ti si, brate svoje završio. I onda 35 prvih po broju glasova u kantonu uđu u Skupštinu tog istog kantona. Ili ako iz moje izborne jedinice njih sedam ide u Federalni parlament sedmoro onih koji su dobili najviše glasova završe u parlamentu.

Bez komplikovanih formula, bez nekakvih kompezacionih mandata, bez bilo kakvog natezanja. U roku od 24 sata znaš sastav svakog parlamenta. A možda i ranije. A onda, zamislite ljepote kad se probudite i vidite sastav parlamenta i shvatite da nikad nije bio pametniji. Jer stranke uglavnom pametne i kapacitirane ljude drže u nekakvim podrumima i vječno zaključanim sobama kao rođaka kojeg se stide kad im dođu gosti. Do sada smo u procesu odlučivanja (sa časnim izuzecima) dobijali gomilu onih koji su i sami svjesni da tu ni ne pripadaju i ne preostaje im ništa nego da po svoje mišljenje idu u stranačku centralu. A sve ne bili za četiri godine bili nagrađeni nekim novim, jednako nezasluženim mjestom.

A po ovim mojim izmjenama dobili bi mi kapacitirane ljude, ostvarene ljude sa imenom i prezimenom i ljude koje nije tako lako držati pod kontrolom. Ljude koji svoju poziciju ne duguju stranačkoj podršci i nemaju potrebu ni obavezu da glasačkom gimnastikom četiri godine vraćaju taj dug. I u takvoj situaciji nema više blokada. Jer više ne treba da se dogovore dva stranačka lidera u kafani nego trideset ili pedeset ili sto ljudi u skupštinskim klupama na osnovu vlastitog znanja, odgovornosti i poštenja samostalno odlučuje kome će dati podršku kao premijeru, ministru ili predsjedniku ovoga ili onoga. A nešto mi se čini da bi ovaka sistem kakav predlažem obezbijedio puno više i pameti i mudrosti. Može biti i da griješim, ali jedino još to nismo probali.

Samo ko bi podržao ovakve izmjene izbornog zakona i ko bi ih nametnuo? Oni koji mogu – sigurno ne bi. Zašto bi Visoki predstavnik tako nešto nametnuo? Ne bi nipošto. Iz najmanje dva razloga. Prvo, lakše mu je pod kontrolom držati par lidera ucjenama, podmićivanjem i prijetnjama i preko njih kontrolisati parlamente nego da mora da se objašnjava sa masom pametnih ljudi i, zašto ne pomenuti i to, vrlo zajebanih ljudi. A drugo, i možda važnije za njega time bi se uspostavio vrlo opasan presedan koji bi mogao da se prelije i na njegovu matičnu njemačku političku scenu.

Neće to ni parlamentarne stranke podržati. Ni u ludilu. Zašto bi ispustili poluge vlasti iz svojih ruku? I ne mora to biti nužno zato da bi zadovoljili neke svoje prizemne materijalne interese. Mislim da su vremenom većinom počeli da boluju od mesijanskog sindroma ubijeđeni da bi se sve raspalo ako bi oni samo na trenutak konce pustili iz svojih ruku. Ako samo jedan mandat oni ne bi bili na vlasti. Ili barem u opoziciji. Jer, da se ne lažemo, nema tu neke velike razlike u metodu djelovanja. A apsurd na apsurdima je to što oni koji izađu iz neke stranke nezadovoljni apsolutizmom unutar stranake (a sve se listom nazivaju demokratskim, a neke to i u nazivu imaju), sami još žešće discipliniraju članstvo stranke koju formiraju.

Glavni argument će im uvijek biti da takav sistem oduzimanja poluga moći strankama ne postoji nigdje u svijetu. Po meni to je ključni argument da ga pod hitno treba uvesti. Jer, da parafraziram onu čuvenu Čerčilovu, sigurno je da niko neće dozvoliti ništa što bi demokratske procese učinilo suštinski efikasnim. A ako se neko plaši za ugrožavanje kolektivnih prava imam i za to rješenje, ali to je već tema narednih izmjena koje ću obrazložiti svakome kome se ove prve izmjene učine smislenim.

I šta onda da se radi, a da bi dobili predložene Amirove izjave? Ništa. Ne postoji čak ni kritična masa stanovnika ove zemlje koji bi bili za to zainteresovani. Naprosto zato što mi imamo toliko nivoa vlasti da od tri Bosanca i Hercegovca barem četiri računaju da će kad tad ući u neki parlament ili doći na neko ministarsko ili direktorsko mjesto. I samim tim nisu zainteresovani za prave, stvarne i suštinske promjene. A sigurno je da mi ne pada na pamet da ove izmjene pokušam plasirati “putem ulice”. Nisam ja kao onaj…ne, obećao sam nema imena. Uglavnom nisam ni toliko bahat ni arogantan da sebi uzmem tu legitimaciju da sam ja ovlašten da u bilo čije ime govorim osim u svoje. A jasno mi je da u ovoj zemlji, za mog života, niko neće dati tu legitimaciju ni meni ni ljudima sličnim meni. Na moju sreću. A da li je i na nečiju žalost nije do mene da se o tome izjašnjavam.